Dugi su dani u KB Dubrava gdje za pauzu mjesecima već nitko čuo nije. U zaštitnim odjelima medicinsko osoblje otežano, a užurbano do pacijenata hoda dugim hodnicima, nadajući se u sebi da će epidemija što prije završiti. Izmoreni su, a od fizičkog rada puno gore je kada moraju utipkati telefonski broj obitelji osobe koja je upravo preminula.
Nekad su uglavnom stariji ljudi punili bolničke kapacitete, a sada sve više mladih ljudi leži u bolnicama zbog koronavirusa i umiru ljudi koji su cijeli život bili zdravi. Pročelnica Zavoda za hitnu i intezivnu medicinu Tatjana Kereš, rekla je za 24sata da je u KB Dubrava na respiratoru trenutno 47 bolesnika.
“Kada vam umre dvadeset pacijenata u jednom danu, teško je. Koliko god vi bili profesionalni, na koncu ste samo čovjek. Morate osjetiti emocije jer svi ti pacijenti su nečiji roditelji, djedovi, bake, pa i djeca. Pozivi su jako emotivni jer većina njih, svoje članove obitelji posljednji put vidi prije odlaska u bolnicu, kada ni ne slute da se iz nje više nikada neće vratiti. Nažalost, i smrt nam je ovdje sastavni dio posla”, rekla je medicinska sestra Tatjana za 24sata.
Posebno je teško gledati sve te mlade ljude koji su prikovani za krevete. Jedan od njih je i 20-godišnjakinja s Downovim sindromom. Iz usta joj vire cjevćice, a na njenom tijelu mnoštvo žica spojenih s aparatima koji ju održavaju na životu. Spavala je, nesvjesna okoline oko sebe. Pored nje je žena od nekih 40-ak godina u polusvjesnom stanju. Lice joj je umorno, a pogled prazan.
“Kada je bolesnik na respiratoru, on je relaksiran, najčešće ne bude svjestan svoje okoline jer ga moramo uspavati kako bi lakše podnio mehaničku ventilaciju. Pacijentu tada stavljamo cijevi u dušnik što zna biti izuzetno bolno za njega, kao i sam period kada je pacijent na respiratoru”, rekla je Tatjana.
Neki pacijenti u takvom stanju znaju provesti više od mjesec dana. Liječnici nemaju izbora, samo žele učiniti sve kako bi se spasio svaki život. Dok smo razgovarali s Tatjanom, liječnici i medicinske sestre s odjela u jednom trenutku potrčali su do kreveta jedne pacijentice. Morali smo se udaljiti kako ne bi stvorili nepotrebnu gužvu. Nešto nije bilo u redu s kisikom. Nije mogla disati. Vadili su joj cijevi iz usta i stavljali nove. Dio osoblja fokusirao se na pacijenticu, a dio njih na aparaturu. Sve su radili mirno i staloženo, ali nevjerojatnom brzinom. Ne smije se dogoditi da pacijentica bude bez kisika, a u ovakvim situacijama sekunde puno znače. Nakon minute, sve se vratilo u normalu. Žena je ponovno disala.
– Spašavanje života u medicini je proces koji traje. Nekog će te morati oživljavati i tako spasiti, a nekog spašavate samim postupkom liječenja. Jedan pacijent će mi uvijek ostati u pamćenju. On je jako dugo vremena proveo ovdje u bolnici i dugo je bio na respiratoru. Težak slučaj. No, uspio je pobijediti Covid. Njegova obitelja nam je u znak zahvale napravila tortu, što nas je sve oduševilo, no najviše nas je ganulo kada smo vidjeli da je nekoliko mjeseci nakon što je izašao iz bolnice, opet krenuo trčati po Maksimiru. Čovjek koji je proveo toliko vremena na respiratoru… On je dan danas dobro i to je nama najveća nagrada. Koliko god nekad bude teško, kada su ovakve situacije, to nas zaista ispuni, priznala nam je Tatjana.
Prošlo je više od godinu dana otkad se KB Dubrava reorganizirala u najveću zaraznu bolnicu u Hrvatskoj, u kojoj se liječe pacijenti s najtežom kliničkom slikom. Neki nažalost, odande nikada ni ne izađu. Neki, pak uspiju dobiti najveću bitku svog života. Zadaća medicinskog osoblja u ratu protiv Covida nije samo spašavanje života, oni su pacijentima jedini bliski kontakt kojeg imaju tjednima i mjesecima, a ponekad i jedina podrška.
