Mnogi i dalje ne znaju tko je u biti Alex Ognjena, čime se bavi, ali i kroz što sve prolazi u svoja četiri zida.
Alex Ognjena progovorila je za Story.hr o borbi s bolešću, a nedavno je proslavila sinov 18. rođendan.
‘Svi smo skloni suditi druge brzo i bez milosti, a kad sude nas zahtijevamo tu istu milost koju drugima ne želimo dati’, rekao je jednom netko.
Pritom nismo svjesni da naše gotovo uvijek nepotpuno i iskrivljeno mišljenje o nekome može imati itekako grube i dalekosežne posljedice za tu osobu. Mnogi i dalje ne znaju tko je u biti Alex Ognjena, čime se bavi, ali i kroz što sve prolazi u svoja četiri zida. Alex je o svemu ovom vrlo otvoreno pričala s nama, ne zato što je žrtva, ili zato što želi ispravljati krive drine i tražiti krivce, već zato što još uvijek nije dobila adekvatnu priliku da se izrazi i kaže tko je uistinu. Možda smo najveći “krivci” upravo mi, konzumenti medija, koji se ne libe osuđivati, vrijeđati pa čak i prijetiti smrću onima čije ime znamo samo iz nekog površnog medijskog članka.
Mnogim Hrvatima i Hrvaticama je nejasno čime se točno bavite. Možete li nas stoga kratko provesti kroz svoju biografiju?
Cijeli život bavim se volontiranjem i organizacijom humanitarnih akcija, ali to mi nije posao nego način života. Završila sam srednju medicinsku školu i fakultet za modni dizajn, a uz to sam završila i tečaj za rad u hospiciju i volonterski pomagala umirućoj djeci i umirovljenicima. Oduvijek sam radila po 2,3 posla istovremeno da preživimo, jedno vrijeme sam po noći dostavljala novine, a po danu radila za modnu agenciju kao tajnica i istovremeno pisala modne i lifestyle rubrike za nekoliko portala. Zatim sam bila novinarka, urednica i voditeljica, ali sam u jednom trenu morala preuzeti kafić koji sam vodila nekoliko godina. Pošto kafići nikada nisu bili dio mog života otvorila sam salon za tetoviranje koji sam nakon 7 vrlo uspješnih godina zatvorila zbog bolesti. Moram reći da me na kraju talent za crtanje financijski spasio iako su mi cijeli život govorili da ću zbog umjetnosti “biti kruha gladna”. Volonterski sam vodila ples kao školsku aktivnost u osnovnoj školi, a cilj je bio poticanje djece na zajedništvo i dizanje samopouzdanja. Tad je već sin dovoljno odrastao, egzistencijalno sam nas zbrinula pa sam napokon riskirala i započela kantautorsku karijeru i uz nju nastavila posao voditeljice i urednice.
Odakle u vas potreba da pomognete drugome i kojim skupinama najviše volite pomagati? Zašto baš njima? Također nam recite postoje li neke akcije na koje ste posebno ponosni? Vjerujemo da ste ponosni na sve, no jesu li vam se neke baš urezale u pamćenje?
Još kao djetetu nije mi bilo jasno zašto svi ljudi nisu materijalno jednaki pa sam odlučila nekako ispraviti tu, kako sam tada smatrala, nepravdu. Kao tinejdžerica sam volontirala posvuda i skupljala znanje da mogu sama nešto organizirati, a onda se prije nekih 15 godina opredijelila za pomaganje djeci u domovima za nezbrinutu djecu diljem Hrvatske i beskućnike jer sam vidjela da je njima pomoć najpotrebnija. Od tada putem društvenih mreža organiziram za njih pomoć i zahvaljujući divnim, nesebičnim ljudima u tome uvijek uspijem. Nedavno sam privremeno prestala jer zbog bolesti ne mogu više biti van kuće dulje od sat, dva, a npr.ako vozim donacije u Osijek ili Split potrošim cijeli dan. Nisam više sposobna za to i ne mogu voziti. Volim da je sve transparentno, da se zna gdje je što završilo i zato sve što ljudi doniraju i što završi kod djece i beskućnika objavim na mrežama javno uz zahvalu, a ono što radim privatno ne spominjem. Nakon dugo godina shvatila sam da algoritam ne pokazuje ljudima moje objave u kojima molim donacije pa sam počela uz tekst stavljati svoje slike i to se pokazalo kao dobitna formula. Krilatica koju pokušavam proširiti je “njima je pomoć potrebna cijelu godinu, a ne samo za Božić”. Da mi stariji profil nije obrisan na društvenoj mreži bilo bi vidljivo puno više lijepih uspomena, a ovako imam zabilježeno samo zadnje 4 godine. Možda jednog dana skupim sve stare slike i objavim, bilo bi lijepo prisjetiti se svega. Ne mogu reći da sam ponosna, pomaganje bi trebalo biti sasvim normalna stvar, ali jesam ponosna na sve donatore i volontere koji su mi pomagali u tih preko 15 godina i omogućili da akcije budu uspješne, a time djeca i beskućnici bar malo sretniji. Bila sam jako ponosna na njih kad je djeci koja su boravila u domu u Sisku nakon potresa hitno trebalo nabaviti laptope i tablete da mogu pohađati online nastavu. Tražila sam pomoć ministarstva, čak i kandidata za premijera koji mi je prije toga tvrdio da želi pomoći i svi su nas ignorirali. Na kraju sam zahvaljujući donatorima u tjedan dana skupila 12 tableta i laptopa za djecu koja su bila po drugim domovima pošto je njihov bio za rušenje i tu smo još jednom dokazali koliku nevjerojatnu ljubav i empatija imaju moć.
Kako je rekla za Story, liječnici su joj odstranili štitnjaču jer su pronašli tumor, no na kraju se ispostavilo da ima tumorske tvorevine po cijelom tijelu.
– Nije mu bilo lako gledati me dok patim, znam da je morao i rano odrasti zbog svega što smo prošli (čak smo bili beskućnici jedno vrijeme) pa je i ovu situaciju podnio vrlo zrelo. Žao mu je jer zna tko sam i da to nema nikakve veze s onim kako sam prezentirana, ali razumije da je to moj put i da nemam problema s egom pa me to toliko ne dira – rekla je Alex i dodala kako joj je sin razlog i snaga koja je drži na ovom svijetu.
– Moj javni život je već godinama bio samo igrokaz pa se nismo time zamarali privatno, bili smo zauzeti stvaranjem lijepih uspomena – rekla je Alex.
