Nenad Šarić (45), samohrani je otac dvojice maloljetnih sinova s Downovim sindromom iz Splita. Ima status roditelja-njegovatelja, a našao se u bezizlaznoj situaciji. Naime jako mu je potreban automobil kako bi stizao s djecom na terapije, tretmane, školu, vrtić… Njegov automobil ima 24 godine i postao je neupotrebljiv. No zbog statusa roditelja-njegovatelja nije u mogućnosti dobiti kredit. Bio je prisiljen preko Facebooka zamoliti za pomoć.
– U banci ne mogu dobiti kredit za kupnju auta jer su sredstva koja primam zaštićena i u slučaju da ne mogu redovito plaćati rate (što se naravno ne bi dogodilo jer sam odgovoran), banka vam po zakonu ne može napraviti ovrhu. Auto na kredit isto se ne može dobiti jer i auto saloni posluju preko banaka, a za kupnju auta na leasing trebate dati oko 10.000 kuna odmah za što bih opet trebao dignuti kredit… Bio sam prisiljen zamoliti ljude za pomoć jer mlađeg sina nisam uspio već dva tjedna odvesti na terapije jer ne stignem preuzeti starijeg iz škole i mlađeg gotovo u isto vrijeme voziti na terapiju. To je samo dio problema s kojim se susrećem – priča nam Nenad, o kome je prvi pisao Dalmatinski portal.
Iako je za pomoć molio preko društvenih mreža, nakon objave na portalu u roku od sat vremena javio se muškarac koji mu želi kupiti polovni automobil.
– Bio sam zatečen i dirnut i zaista sam od srca zahvalan. Novinarka me spojila s gospodinom koji želi ostati anoniman. Razgovarali smo te mi je rekao neka odaberem automobil kako sam planirao i on će ga platiti. Gledam da bude u cijeni do 5000 eura, da nema puno kilometara i da je karavan. Vidio sam dva koja stara 11, 12 godina i odgovaraju tome što mi treba, da potraje barem četiri, pet godina. Na moj stari auto puno sam imao troškova za popravke. I želim naglasiti da meni kao meni ništa ne treba, ovo je doista nužda za moje dečke i nisam bio tražio da mi netko pokloni ili kupi auto već sam bio spreman plaćati ga u ratama samo nisam imao zakonskih mogućnosti. Gospodinu koji mi je odlučio pomoći od srca se zahvaljujem. Puno nam to znači – kaže nam.
Njegovi sinovi su mu, ističe, sve na svijetu i ništa mu za njih nije teško napraviti.
– Da bih im omogućio što im treba radim sve što i kako mogu. Tako sam za silne popravke auta radio i kao redar na utakmicama Hajduka, ljeti sam čistio brodove, a susjedima čistim garaže, tavane ma radim što god treba. Dugo vremena sam bio na bolovanju, a prije dva mjeseca sam dobio status roditelja-njegovatelja – pojašnjava Nenad.
Opisuje nam i kako je doživio činjenicu da je dobio dijete s Downovim sindromom i da se ista situacija ponovila za godinu dana.
Činjenicu da ćemo dobiti dijete s Downovim sindromom prihvatio sam odmah kao dio života. Liječnici ionako nisu znali ništa reći osim da imaju kromosom viška. Pitao sam samo je li na porodu zaplakao čim se rodio i kada sam čuo da jest, nekako mi je bilo lakše. Odmah sam se bacio na učenje o sindromu i autizmu i čitam i učim već devet godina, a mogu vam reći da i dalje puno toga ne znam. Uglavnom, nakon što nam se rodio prvi sin, dva mjeseca kasnije doznali smo da je na putu i drugo dijete. Sudbina je htjela da i drugi sin ima isti sindrom – priča nam. Ističe kako u obitelji nitko nije imao takav problem.
– Svašta su nam govorili zbog čega je moglo doći do toga pa tako i zbog istih krvnih grupa iako ne znam ima li to ikakve veze. Nebitno je, doista, koji su razlozi. Ja svoje dečke obožavam i ništa mi nije teško za njih napraviti i oni su za mene takvi kakvi jesu savršeni – kaže Nenad. Vjeruje da s djecom lako snalazi jer je odrastao u velikoj obitelji.
– Iako sam bio najmlađi još kao dijete sam postao ujak i stric pa sam nećake pazio. Znao sam sve kada su stigli moji dečki, što znače djeca, kako se ophoditi s njima, kako ih prematati i slično i ništa mi nije teško. Roditelji, a onda i život me naučio skromnosti. Svaki dan zahvalim se Bogu kad se probudim i idem na počinak. Jedino što me znalo razočarati su ljudi sa zlobnim komentarima. Jedan od njih je bio nakon moje objave gdje sam molio pomoć da odem prodati bubreg i da od toga kupim auto. Mislio sam da je šala no čovjek je to mislio ozbiljno – kaže nam Nenad koji se naučio i takve komentare zanemarivati. Sada mu je jedino bitno da što prije nađe adekvatno prijevozno sredstvo da svoje dečke može voditi na potrebne terapije.
