Ohrabrujem ih da ih obrišu profile na društvenim mrežama, da obrišu sve svoje fotografije te da pobjegnu i sakriju se na sigurno. Srce mi se lomi jer smo svih ovih godina radili na tome da postanu ravnopravne, rekla je
Stanovnici ove azijske zemlje, jedne od najsiromašnijih na svijetu, na rubu su očaja nakon što je ova militantna skupina preuzela kontrolu.
Talibani su jučer ušli u glavni grad Kabul i zauzeli predsjedničku palaču nakon što je predsjednik Afganistana pobjegao. To je bio kraj višednevne akcije kojom su talibani nakon 20 godina preuzeli kontrolu nad državom i tamošnje stanovništvo natjerali u očaj.
Posebno su potresne bile snimke s aerodroma na kojima su bili očajni ljudi koji su pokušavali pobjeći iz zemlje. Naime, tisuće Afganistanaca prodrle su na pistu aerodroma u Kabulu, pri čemu se nekolicina ljudi držala za podvozje aviona. Trojica su pala neposredno nakon polijetanja aviona i poginula.
Izbornica ženske nogometne reprezentacije Afganistana, Khalida Popal (34), objavila je priče afganistanskih nogometašica i njihova svjedočanstva.
Popal je rekla kako danima prima pozive uplakanih i uplašenih nogometašica koje traže način kako pobjeći od talibana, ali i susjeda koji su sada dočekali priliku da njihov aktivizam i borbu za samostalnost vrate na marginu društva.
– Ohrabrujem ih da ih obrišu profile na društvenim mrežama, da obrišu sve svoje fotografije te da pobjegnu i sakriju se na sigurno. Srce mi se lomi jer smo svih ovih godina radili na tome da one postanu ravnopravni dio društva, a sada im moram govoriti da umuknu i nestanu. Njihovi životi su u opasnosti – rekla je Popal u intervjuu za Associated Press.
Ova 34-godišnja aktivistica jedva je pronalazila riječi kojima bi opisala kako se osjeća nakon što je država u kojoj je živjela većinu svog života pala u ruke talibana. Već je jednom bježala iz Afganistana, tada 1996., a vratila se kao tinejdžerica koja je htjela raditi na promociji prava žena.
“Moja generacija se nadala bismo mogli izgraditi državu za nove generacije žena i muškaraca. Tako sam krenula raditi s drugim mladim ženama, a kao glavni alat emancipacije koristila sam nogomet”, govori Popal.
Do 2007. uspjela je s nogometom upoznati dovoljno djevojaka da je imala i dovoljno igračica za osnivanje prve reprezentacije.
“Bile smo jako ponosne dok smo nosile dres. Bio je to najbolji osjećaj ikad. Primala sam prijetnje smrću zbog toga što sam govorila igračicama da dižu glas pa sam 2016. morala potražili azil u Danskoj i od tada sam ovdje.
Bez obzira na sve nikad nije napustila nogometašice. Pomagala im je otkrivati priče o seksualnom zlostavljanju unutar nogometnog saveza, pomagala im je da se nose s prijetnjama smrću i da se nose sa životom u kulturi u kojoj je silovanje uobičajena pojava. Sada im više ni ona ne može pomoći, ostao im je samo bijeg.
