Promjena Zakona o radu postala je reformska mjera koja je pomalo neočekivano, pa i naivno, našla svoje mjesto i u Nacionalnom planu oporavka.
Otprije je poznato da Vlada želi regulirati uvjete rada na izdvojenom mjestu i rada putem platformi, ali sve to ide prilično sporo. Sada je, međutim, Vlada u igru ubacila dva nova elementa, koja će, oba, snažno odjeknuti u javnosti. Jedan je vezan uz duljinu radnog vijeka, a drugi je uvođenje nekog oblika sindikalnog poreza, piše Večernji list.
Prije nekoliko godina je Plenkovićeva vlada morala odustati od produljenja radnog vijeka sa 65 na 67 godina. Iako će se ta tema kad-tad ponovno otvoriti, tko god ima barem 15 godina staža, može u mirovinu kada navrši 65 godina, što je riješeno mirovinskim zakonom.
Postupno povećanje radnog vijeka
Odlaskom u mirovinu rubno se bavi i Zakon o radu, u kojem piše da radni odnos prestaje s navršenih 65 godina. Ipak, u nekim zemljama se u zakonu o radu uopće ne spominje dob kao razlog za prekid radnog odnosa, a i neki pravnici smatraju kako se ništa ne bi dogodilo da se ta odredba makne i iz našeg zakona. Netko se, međutim, dosjetio da bi se staro rješenje iz mirovinskog sustava, gdje se radni vijek tijekom duljeg perioda postupno povećava do 67 godina, može ugraditi u Zakon o radu i omogućiti svima koji to žele da – rade dulje.
Kad je ta mogućnost spomenuta prvi put, najviše su negodovali poslodavci jer se nisu željeli dovesti u situaciju da čovjeku koji sa 65 godina ne želi u mirovinu moraju osigurati nastavak rada. Ako im on zbog bilo kojeg razloga ne bi odgovarao, morali bi mu isplatiti otpremninu. Kako to nije lako i jednostavno rješenje, neobično je što ga je Vlada uklopila u Nacionalni plan oporavka, gdje će se isplata sredstava mjeriti realizacijom najavljenih reformi. Poslodavcima je problem i odredba prema kojoj onaj tko po svom izboru zaposli osobu stariju od 65 godina snosi sve troškove bolovanja. Provlačenje duljeg radnog vijeka kroz mala vrata otvara više novih problema nego što rješava starih. Ono će svakako biti pozdravljeno u dijelu visokog obrazovanja i na sveučilištima, gdje je najveći udio starijih od 65 godina među zaposlenima, no mladi znanstvenici i asistenti sigurno neće dijeliti oduševljenje starijih profesora jer će im njihov dulji radni vijek dodatno usporiti mogućnost napredovanja.
Inače, sam prijedlog u jeku kampanje “67 je previše” prvi su put inicijalno iznijeli sindikati, predstavljajući ga kao manje zlo od početne ideje da svi rade dulje.
Sindikati javnog sektora, a tu je najglasniji Vilim Ribić, godinama traže od Vlade da uvede obvezu plaćanja sindikalne članarine i za nečlanove sindikata. Bio bi to svojevrsni sindikalni porez. Sindikalna članarina kreće se od jedan do dva posto mjesečne plaće i tim se novcem financira rad sindikata. Sindikati misle da bi i nečlanovi trebali plaćati određenu članarinu budući da konzumiraju prava za koja su se izborili sindikati, a ničim ne pridonose njihovu radu.
– Potrebno je uspostaviti ravnotežu između financijskih obveza članova sindikata i ugovorenih prava iz kolektivnih ugovora koja konzumiraju svi radnici, a sve u cilju promicanja socijalnog dijaloga i jačanja sindikata, posebice u okolnostima sve rjeđeg participiranja radnika u sindikalnom djelovanju, odnosno u kolektivnom pregovaranju. Razmotrit će se više modela radi pronalaženja onoga koji će dati optimalan odgovor.
Neki od predloženih modela su: uvođenje naknade za korištenje prava iz kolektivnih ugovora za radnike koji nisu članovi sindikata, model vremenskog ograničenja primjene prava iz kolektivnog ugovora na radnike koji nisu učlanjeni u sindikat te model ugovaranja dodatnih prava samo za članove sindikata – stoji u Planu oporavka.
Kolektivni ugovori rjeđi su u privatnom nego u javnom sektoru pa bi sindikalni porez uglavnom obvezivao zaposlene u javnom sektoru i državnim poduzećima.
