Matea Jelić osvojila je prvu zlatnu medalju za Hrvatsku na ovogodišnjim Olimpjskim igrama
U petak se u Zagreb s Olimpijskih igara vratila cijela hrvatska taekwondo reprezentacija, čiji su članovi Matea Jelić i Toni Kanaet osvojila prva dva odličja za Hrvatsku .
– Rekli su da su teški uvjeti, ali ja se sjećam uvjeta u kojima je Matea, počinjala, hladna dvorana, bez grijanja, poda, svi vi koji ste pretrčali Marjan po vrućini, da ne govorim o trenerima koji su se trudili. Nadam se da će ove medalje biti primjer mladima – rekao je uvodno Siniša Krajač, glavni tajnik HOO-a, prije nego su se izredali političari…
Pa se Matea načekala dok je došla do mikrofona i riječi…
– Želim se zahvaliti svima koji ste nas gledali tako daleko, osjetili smo vašu potporu. Drago mi je da nisam odustala od borbe u finalu i na kraju se isplatilo – kratka je bila naša zlatna Kninjanka, dok nije drugi put, nakon posebnih poklona, stala pred novinare.
– Ne mogu reći da sam spavala još kako treba, više sam razmišljala što još treba popraviti jer nisam baš slušala trenera u finalu. Mislim da ću se brzo vratiti u dvoranu.
Prošla su četiri dana od zlata, što joj još prolazi glavom?
– Uvijek imam vjere u sebe i događalo se meni da gubim u zadnjim sekundama. Naučila sam se nositi s tim, Bog je vidio da sam spremna i sad mi se to vratilo. Uvijek radim ono što znam, nisam stavljala pritisak na sebe, znala sam koliko vrijedim, kao i moj trener. Uvijek je znao.
Što će napraviti prvo kada dođe kući?
– Mislim da ću s obitelji otići dva-tri dana na more. Nisam ih dugo vidjela zbog priprema.
Matea je tijekom boravka u Selu upoznala i Novaka Đokovića…
– On je bio zajedno sa Sinkovićima i kad sam osvojila zlato, zvali su me da dođem. Đoković je tako skromna osoba, kao i braća Sinković. Zahvalna sam što sam ih upoznala, pravi su šampioni. Svi smo u Selu postali obiteljski povezani, a tek smo se upoznali. Nevjerojatno.
Nevjerojatne su i neke poruke koje je dobivala iz susjedstva…
– Ja sam rođena Hrvatica i uvijek ću biti do smrti, time se ponosim. Putujem svijetom i ne dijelim ljude, samo na dobre i loše. Ovi su loši ljudi koji su mi slali prijeteće poruke, ali ne obazirem se na njih, samo na ljubav koji mi drugi daju.
Što će medalja promijeniti u Mateinom životu?
– Uh, ništa. Možda će inspirirati mlade i bit ću sretna zbog toga. Kao što sam ja vidjela primjer u sestrama Zaninović, ako jednom sada neko dijete osvoji medalji i kaže da je to jer je vidjelo Mateu, to će me ispuniti…
Toni Kanaet, malo prije nje, osvojio je broncu. I on je više volio pričati na tatamiju.
– Najviše me veseli što smo uspjeli promovirati ovaj sport u Hrvatskoj i da smo potakli mlade ljude da se upišu te da imamo osim nogometa i drugih sportova kojim se može baviti i osvajati medalje – rekao je Toni uvodno dok se kasnije raspričao.
– Najavljivao sam zlato, bio sam najspremniji ikad, ali Rus je bio bolji, pokazao je da je veća razina od nas ostalih. Zato me motiviralo da osvojim broncu. Sad se nadam odmoru da proslavim, a onda idemo dalje, Pariz je za tri godine i tamo se nadam zlatu.
Kako mu se dojmio život u Selu?
– Bilo je drugačije zbog uvjeta, ali to je možda bilo i dobro jer smo se fokusirali na ono po što smo došli. No osjetilo se da je to nešto više, da nije kao drugo natjecanje, pogotovo kad sam osvojio medalju, neopisiv osjećaj. Prijatelji su plakali, naježili se, neki bi me i došli gledati da su mogli. Značilo mi je to dosta.
A što tek u hrvatskom taekwondou znači Toni Tomas, autor ovih uspjeha…
– Bilo je svakakvih situacija, oni koji su bili protiv nas bili su nam motivacija za ovo. S nama nije počeo taekwondo u Hrvatskoj niti će završiti. Mi smo uvijek bili na velikim turnirima među pet najboljih. Na zadnjim Igrama cure su bile ozlijeđene i nismo uzeli medalju, pa je bilo i pritiska. Mogli smo i još više i bolje, a bili smo drugi u poretku nakon Rusije. Mi smo mala zemlja s velikim srcem.
