Plaćam pogrebno 150 kuna, dopunsko 80 kuna i još imam pokaz svaki mjesec 360 kuna. Dok platiš podstanarstvo, onda ti od plaće ostane ono malo i s tim se pokrivaj kako možeš, ispričala je
Morala sam. Nemaš kuda – govori 56-godišnjakinja koja u mračnoj garaži u jednom zagrebačkom kompleksu živi još od 2015. godine. Ženu je za potrebe teksta HRT nazvao Marija. Nije joj to pravo ime, želi ostati anonimna.
‘Sramota je, ali što da radim?’
– Morala sam. Nemaš kuda – rekla je.
Marija radi kao čistačica već osam, devet godina, radi na određeno, a s plaćom od 3600 kuna ne može pronaći stan u Zagrebu. Promijenila je brojne podstanarske stanove, a jedino što si sada može priuštiti je garažu koju plaća 500 kuna mjesečno. Osim toga, plaća i pogrebno 150 kuna, dopunsko 80 kuna i pokaz 300 kuna, a s onim što joj ostane pokriva ostalo kako zna i može. Zbog zdravstvenih problema često je na bolovanju pa joj je s time plaća ponekad i manja. Ima šećernu bolest, ovisna je o inzulinu i mora paziti na prehranu.
Htjela je kupiti mali stan, ali zbog ugovora na određeno ne može dobiti kredit. Drugi posao zbog godina ne želi tražiti. Od obitelji ne želi tražiti pomoć, iako je s njima u kontaktu.
– Ne mogu ja od njih očekivati pomoć, kad se teško živi i u Bosni. Nemaju ni oni, neću ja sad njima reći – daj ti meni pomozi – objasnila je. – Ni ne znaju da živim u garaži. Sramota je, ali što da radim? – kaže.
Trbuhom za kruhom
Osamdesetih godina je došla u Zagreb, trbuhom za kruhom. Zbog rata je ostala bez dokumenata i bez posla.
– Obilazila sam svaki kontejner. Nije lako, morao si pojesti što god si našao – dodala je.
Radila je razne poslove od čišćenja, prodavanja novina iz jedne garaže, a neki su joj još uvijek dužni plaću. U jednoj od garaža u istoj zgradi poslije pronašla je dom. Ovdje i danas živi.
– Vidjela sam da piše da iznajmljuju jednu garažu, brzo sam zvala tu ženu da netko drugi ne zauzme. I tako sam se s njom našla, tu pred garažom. “Je li iznajmljujete?”, “iznajmljujem”, rekoh – “meni je potrebno, ako hoćeš, primi me, ako ne – nemam kuda. Morala sam zato što nisam imala redovnu plaću, nisam imala čime plaćati, i onda moraš, prisiljen si – rekla je.
‘Šutim i trpim’
Iako kaže da joj se u početku bilo teško priviknuti na život u garaži, sada je ondje već napravila svoj dom, koliko je to moguće. Garaža barem ima struju, što omogućuje Mariji da si ponekad nešto skuha na rešou. Pere se u garaži, znala se otuširati kod nekoga, ali to više ne čini. Nuždu obavlja u WC-u koji se nalazi u kompleksu. U garaži pere i rublje.
– Prilagodila sam se nekako. Ne ovisim da bih nešto tražila, da nešto trebam, žene mi donesu ovako nešto… Takoreći imam samo ono najosnovnije, kako vidiš. Čak imam samo jednu žlicu.
Lopovi joj često puta ukradu boce koje skuplja. Jednom su joj ukrali deset boca, Marijinih pet kuna.
U istoj garaži sviraju brojni bendovi. Dečki koji sviraju u garaži preko puta, kaže, dobri su prema njoj, ponekad joj donesu boce. Supruga jednog od njih donijela joj je kolače za Božić i Uskrs. Na pitanje što joj najviše nedostaje, odgovara – živim kako mogu.
– Šutim i trpim, što da velim – dodala je.
Zimi je, kaže, jako hladno. Voda se smrzne.
– Ja sam samo zahvalna Bogu da imam ruke, noge, da sam sposobna, da možeš raditi, ne daj Bože biti invalid, ovisiti o nekome…
Nazad u Bosnu ne želi, a u inozemstvo ni ne pomišlja.
– Da sam tu tolike godine dala da bih sad išla u Bosnu… Kad tu odem u penziju, onda mogu odlučiti da idem živjeti negdje na selo. Dok ne dođe penzija, ne idem nikamo. Ja sam tu svoj život dala i nema dalje priče. Da mi netko bilo što nudi, cijelu Ameriku, cijeli svijet – ma kakvi! – rekla je.
– Imam privremeno samo gdje ću biti, živjeti, odem na posao, dođem… Kako će dalje biti – ne znam. U Božje ruke sve stavljam”
