“Možemo prihvatiti da trešnje stoje 20 eura, kava 1,50 euro ili čak 1,80 te da kuglica sladoleda košta 3,50 eura, ali molim vas, otvorite nam vrata! Nalazim se pred portafonom jedne rezidencije u Rovinju u kojoj sam smještaj rezervirao plaćanjem 150 dragocjenih eura i nitko mi ne otvara vrata. Na engleskom ponovo molim da mi otvore vrata. Na treći povik otvara mi mlada žena, možda Nizozemka ili Dankinja: “Ovo je moj apartman”.
Bila je to prava noćna mora. Nimalo lijep način da započnemo naše istraživanje cijena u Rovinju, kako bismo provjerili je li baš onako kako kažu: da su u Hrvatskoj poludjeli, da turisti bježe i da se talijanski hotelijeri raduju. Talijani koji se vraćaju s odmora u Istri o tome govore dok im se diže kosa na glavi. Rovinj je u tim pričama najskuplji grad na Jadranu”, piše Emilio Randon, novinar talijanskog lista Il Corriere della Sera., a prenosi Glas Istre.
Prvi dojam ipak je pogrešan, ali je najupečatljiviji: s dvojicom sam nizozemskih boema (u istoj situaciji), kojima najavljujem da ću spavati s njima ispod mosta. Upućuju me u turistički ured. Nažalost, sedam je sati navečer u srpnju i Rovinj nije grad kakav smo mislili da će biti, nije to grad u kojem očekujete da svi znaju talijanski. Od venecijanskog ovdje ostaju samo arhitektura i izvjesna užurbanost stanovništva.
‘Chi ti dighi?’ kaže jedna gospođa dok gleda kroz prozor. Pitam – kako živite s tim cijenama? Pizza 15 eura, trešnje 20. ‘Ne kupujem ih za 20 eura. A pizzu ne jedem. Što se ostalog tiče, guram nekako naprijed.’
U Hrvatskoj su sudovi u zastoju već tjednima zbog štrajka zaposlenika, Vlada je udovoljila liječnicima i medicinskim sestrama, ali ne i ostalim malim ljudima te zemlje. Počelo je s epidemijom i poskupljenje je eksplodiralo, iskoristili su to graditelji, brokeri, poslovni ljudi, improvizirani trgovci. Uvođenje eura djelovalo je kao detonator. ‘A mi smo se našli na udaru svega toga’, komentira druga gospođa dok ispija kavu koja stoji 1,5 eura. ‘Znate li kako mi kažemo? Stavite prst u more i u kontaktu ste s cijelim svijetom. Ali ovi nikada nisu vidjeli more, zanima ih samo zarada’, nadodaje gospođa.
Sada se ovdje osjećamo manje stranci nego pravi stari Rovinježi. ‘Imamo talijanske škole’, kaže Andrea iz Zajednice Talijana ‘Pino Budicin’, ali nas je sve manje, dok se broj doseljenika povećava. Neki pokušavaju naučiti jezik, druge nije briga za to.’
‘Sve više je nekvalitetnih konobara, improviziranih kuhara, patagonijskih lignji… Naše osoblje otišlo je u potrazi za boljim plaćama, umjesto njih stigli su ljudi iz drugih zemalja. Neki bogati ljudi iz Zagreba grade tri kuće odjednom. Iluzija luksuznog turizma se razbila’, doznaje novinar u razgovoru s ovdašnjim kolegom.
U lučici nailazi na skupinu ljudi iz talijanske Novare – otac, majka, djeca, rođaci – a šokirani su cijenom četiriju boca mineralne vode: ‘Platili smo 14 eura.’ I mislim na svog ujaka Ivu, partizana u Titovoj vojsci: imao je 50 kilograma kada je stigao u Rovinj 1945. godine i zaplakao je kad mu je jedna žena ponudila dvije masline na tanjuru s komadom kruha, piše novinar talijanskog lista.
Gradonačelnik Rovinja Marko Paliaga izjavio je prije nekoliko dana za hrvatski portal Istra In: ‘Pretjerali smo s cijenama, posebice ovdje, u Rovinju. Graditelji i dalje vjeruju u procvat koji se neće dogoditi: samo u Istri registrirano je 470 tisuća novih stanova. Je li čudno to što se neki iznajmljivači žale da imaju prazne sobe? Imamo mnogo konkurenata na Mediteranu i otkad je uveden euro, turisti uspoređuju cijene. Imamo više gostiju nego prošle godine, ali manje potrošača.’ Zaključak je: tako se naprijed ne može.
Što se tiče nas i našeg smještaja, turistički ured pronašao je voditelja rezidencije, a on je došao i otvorio nam vrata. Nije nam bio namijenjen onaj apartman u kojem je boravila Dankinja ili Nizozemka, već onaj susjedni, na čijim vratima smo također ranije uzalud zvonili, piše talijanski novinar. ‘Trebate nas razumjeti’, rekao je voditelj rezidencije, ‘apartmana poput ovog namijenjenog vama imamo čak 80.’
