Pandemija koronavirusa promijenila je proizvodnju i potrošnju plastike, a time i povećala količinu štetnog otpada u prirodi
Prošle je godine više od milijardu i pol kirurških maski završilo u svjetskim oceanima. To je dodatnih 6200 tona otpada, navode iz skupine za zaštitu okoliša OceansAsia. Zbog zagađenja životinje ugibaju zarobljene u maskama i rukavicama ili zbog toga što su ih pojele, pa aktivisti upozoravaju na novu ekološku katastrofu.
Pandemija COVID-19 izazvala je globalnu uzbunu, a jednaku pozornost zaslužuju globalno onečišćenje plastikom i klimatska kriza. Svakim danom smo svjedoci odbačenih jednokratnih maski na ulicama i u prirodi te postoji opasnost da taj problem postane još veći. U svijetu pa tako i u Hrvatskoj troši se velika količina jednokratnih maski i rukavica, što dovodi do golemih količina otpada i onečišćenja okoliša – upozorava Petra Andrić, programska voditeljica Greenpeacea u Hrvatskoj.
– Ministarstvo gospodarstva i održivog razvoja ne raspolaže informacijom o količinama kupljenih ili korištenih maski i rukavica u Republici Hrvatskoj. Pandemija je dovela do naglog porasta globalne potražnje za osobnom zaštitnom opremom (PPE), poput maski, rukavica, odijela, sredstava za dezinfekciju ruku u bocama itd. Tijekom ranih napora da se zaustavi širenje virusa, Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) je procijenila da je na globalnoj razini svakog mjeseca bilo potrebno 89 milijuna medicinskih maski, 76 milijuna rukavica i 1,6 milijuna kompleta zaštitnih naočala – poručuju iz Službe za odnose s javnošću i protokol MINGORP-a.
No, zaštitna oprema protiv covida samo je dio plastičnog otpada koji završava u prirodi. Godišnje se u cijelom svijetu proizvede gotovo 400 milijuna tona plastika, odnosno više od 50 kilograma po stanovniku Zemlje. Dio te plastike potom kao otpad završava u prirodi, gdje se pod utjecajem vode, ultraljubičastih zraka te kemijskih i bioloških procesa raspada na mikročestice koje se razgrađuju na još sitnije elemente, koja je nevidljiva, pa je životinje često nesvjesno pojedu, a potom i mi konzumiramo te životinje.
“Smatra se da je pitka voda najveći izvor mikroplastičnih čestica kojima su ljudi svakodnevno izloženi, posebno ona iz plastičnih boca. Najčešće se radi o polietilen-tereftalatnim i polipropilenskim polimerima, a znanstvena je procjena da svaki čovjek tjedno unese u svoj organizam pet grama mikroplastike ukoliko pije flaširanu vodu. Nadalje, plastifikacija mora i oceana već je dugo jasno iskomunicirani javni problem. Izmjereno je da u područjima Tihog oceana pluta šest puta više sintetskih polimera nego planktona, a procijenjeno je da je masa ukupne mikroplastike u moru danas tek tri puta manja od mase riba u svjetskim morima. Znanstvenici također procjenjuju da će 2050. godine ukupna masa plastike u morima biti oko 850 milijuna tona, što je više nego masa svih ribljih jata! Naravno, sva ta mikro/nanoplastika završi u hranidbenom lancu, te na svom stolu imamo ribu i rakove obogaćene plastičnim mikro i nanočesticama”, upozorila je Ivana Vinković Vrček, znanstvena savjetnica na Institutu za medicinska istraživanja i medicinu rada te voditeljica znanstvene grupe NanoBioFaces.
Prema njenim procjenama, masa plastike koja se svake godine taloži u tlu dva do tri puta je veća od količine u morima i oceanima. Ta plastika potječe iz otpadnih voda, mulja, umjetnih gnojiva, razgradnjom plastične ambalaže, mreža, zaštitnih pokrova, plastenika.
“Istraživanja su pokazala da nanoplastika smanjuje težinu i visinu biljaka i sadržaj klorofila u listovima, te usporava rast korijena, a utječe na krtost i gustoću tla, na ekosustav mikroorganizama, sposobnost tla da zadržava vodu i druga kemijska i fizička svojstva zemlje o kojima ovisi rast biljaka. Osim toga, mikro i nanoplastika može migrirati iz ambalaže u hranu, a u materijalima za čuvanje i transport hrane nalazi se više od 4000 različitih kemikalija zbog čega su ljudi kronično izloženi kemijskom koktelu iz ambalaže. Na crnoj listi otrova iz ambalaže nisu sve kemikalije koje mogu biti prisutne u ambalaži nego samo njih 20-tak kao što su kancerogeni formaldehid iz PET ambalaže, alkilfenoli, bisfenol A iz polikarbonatne plastike, tributilkositar, triklosan, različiti ftalati, nanometali. Koncentracije kemikalija koje migriraju iz ambalaže u hranu vrlo su niske, ali su stalno prisutne. Biološki učinak svakodnevne konzumacije razgradnih produkata ambalaže nije poznat, ali postoje sumnje i preliminarni podaci da je udio kroničnih bolesti povećan zbog hrane zagađene ambalažom”, ističe Vinković Vrček.
Preopterećena reciklažna postrojenja
Europska unija je 2018. godine predstavila sveobuhvatnu strategiju o plastici u kružnom gospodarstvu, prvu te vrste u svijetu, a njome je predviđena i postupna zabrana proizvodnje jednokratnih plastičnim proizvoda. No, pandemija je donijela promjene u proizvodnji, ali i potrošnji plastike, a samim time i nastanku plastičnog otpada.
“Dok plastične maske imaju ključnu ulogu u ograničavanju širenja bolesti, zajedno s rukavicama, zaštitnom opremom i proizvodima za jednokratnu upotrebu poput posuda za preuzimanje hrane i ambalaže u kojoj se dostavljaju proizvodi kupljeni na internetu, mogu značajno ugroziti nastojanja EU u pogledu smanjenja onečišćenja plastikom. Istraživanja provedena u Njemačkoj govore o osam do 14 posto većoj količini odložene plastike u protekloj godini, a postrojenja za reciklažu su već preopterećena. Međutim, neke zemlje problemu će pristupiti zabranom jednokratne plastike već ove godine, neovisno o koronakrizi, a u nekima su proizvodi poput plastičnih vrećica već i zabranjeni. Kroz svoj Zeleni plan, Europa je predstavila niz inicijativa kojima planira potaknuti prelazak na kružno gospodarstvo, što uključuje i smanjenje proizvodnje i korištenja plastike te poticanje njene reciklaže. Sukladno strateškim dokumentima, i Hrvatska će takva nastojanja uklopiti u svoj zakonodavni okvir”, rekla je Lidija Tošić, iz Fonda za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost, ističući kako će i dalje raditi na osvješćivanju građana.
No, ne predstavlja samo plastika opasnost po okoliš, ali i čovječanstvo. Naime, brojne su štetne kemikalije dio plastičnog materijala, što znači da se podjednako apsorbiraju u ljudskom ili životinjskom organizmu kao i mikročestice, poručili su za 24sata iz Ministarstva gospodarstva i održivog razvoja.
“Toksičnost mikroplastičnih čestica ovisna je o njihovoj veličini, površini i obliku. Čestice veće od 150 mikrometara uglavnom se ne apsorbiraju u organizam, već se nakon gutanja izlučuju. No manja mikroplastika može postati dio krvotoka i nakupljati se u unutrašnjih organima čovjeka. Problem nekih od tih kemikalija je u tome što njihovi toksični učinci nisu vidljivi pri visokim dozama, ali njihovi kokteli vode do pojačanog djelovanja, a posljedice izloženosti takvim kemikalija ovise o životnoj dobi i zdravstvenom statusu. Nanoplastika svojom veličinom odgovara veličini staničnih membrana, a zbog hidrofobnosti se lako uvlači u stanice. To je dovoljno za mehanizam stanične toksičnosti koja je dokazana kod nanoplastike. Rezultati naših istraživanja također skrivaju upozoravajuću poruku jer smo utvrdili da smjesa mikro i nanoplastike s ostalim kemikalijama koji se mogu naći u okolišu kao što su parabeni iz kozmetike ili nanosrebro kojeg je sve više u okolišu, povećava pretvorbu stanica dojke u tumorsko tkivo, djeluje nepovoljno na imunološki sustav i na stanice općenito”, zaključila je Vinković Vrček.
