Hrvatska udruga bolničkih liječnika (HUBOL) pozvala je sve zdravstvene ustanove, liječnike i sestre da pročitaju objavu anesteziologinje Sanje Ćosić o zadnjim satima njezinog zaručnika, dr. Krešimira Crnogaće, navodeći kako je ona morala moliti morfij za umirućeg zaručnika u šibenskoj bolnici. Dr. Crnogaća preminuo je od posljedica karcinoma, a zadnji sati nisu mu, dodaje Sanja, bili olakšani. Navodi da je posljednje trenutke proveo u bolu, pa je pozvala liječnike da umirućim pacijentima ubuduće omoguće dostojanstven i miran kraj života.
“Neki me znaju, više vas zna mog Krešu Crnogaću, a vi koji ne znate možda ste čuli za našu priču o nemogućoj, a velikoj ljubavi anestezije i ortopedije te onaj tragični dio o 4. stadiju karcinoma pankreasa koji je Krešu pokosio u manje od dva mjeseca i odnio ga zauvijek 30. 8. ove godine. E pa ne bih ja ovo pisala da je to samo to. Pišem jer je Krešo Šibenčanin koji je volio taj grad više od svega i vratio se izdahnuti u njemu. Naša zadnja 24 sata bila su, između ostalog, obilježena dolascima kolega hitnjaka koji su u tim teškim trenucima bili divni, obilježena našim prijateljem dr. Pilipcem, koji je okrenuo nebo i zemlju da nam pomogne u svemu, tehničarom s hitne koji mu je ABS izvadio u sekundi i bez bola, a na KBC-u su ga izboli 20 x. Obilježeni su i sestrom koja je slikala jednu od naših posljednjih fotografija, kako izmoreni spavamo zagrljeni u bolničkom krevetu u boxu, i zato joj hvala. Ekipi kolega koja je digla bolnicu da nam nađe krevet na odjelu u sobi u kojoj ćemo biti sami i u kojoj će on izdahnuti meni u naručju te uz majku koja ga drži za ruku. Nema ljepše osim što ima.
‘Morala sam moliti više puta za morfij’
Krešo je umro od posljedica karcinomatozne limfangioze pluća, koja se razbuktala te je on zadnje sate proveo u hipoksiji na 14 litara kisika u minuti. Ne moram objašnjavati kako bi to izgledalo da nije bilo morfija. I tu kreće tragedija. Za dozu subkutanog morfija kod umirućeg mladoga kolege u punoj snazi ja sam morala moliti više puta i neprekidno dežurnog odjelnog liječnika i dežurnog anesteziologa. Smilovali su se i raspisali mu na listi dozu od 5 mg x 4 sc na moj izričiti zahtjev, nevoljko. I ništa više od toga. Ni kap više.
Na moju molbu za kontinuiranu infuziju morfija kolega anesteziolog – MOJ anesteziolog, kaže da, citiram, ‘nema običaj pisati kontinuiranu infuziju za odjel’. Ponavljam: umirućem bolesniku u hipoksiji koju nećemo rješavati eskalacijom zbrinjavanja resp. puta. Kojeg puštamo da umire. O neznanje kako si veliko! Moj Krešo je trebao mirno zaspati, a par min pred smrt gledao joj je u oči i uznemirio se, prestrašio se, bio je nemiran, osjetio je kraj, a to se nije trebalo dogoditi. Trebao je samo zaspati, mirno zaklopiti oči i izdahnuti spokojan u mom naručju. Ne biti u smrtnom strahu.
‘Prestanite biti neznalice, prestanite uskraćivati milost mirne smrti palijativnim pacijentima’
Pišem ovo radi njega, radi svih naših umirućih pacijenata, radi naših obitelji, muževa, djece, prijatelja i nas koji ćemo isto jednog dana umrijeti. Prestanite se bojati opioida u palijativi, prestanite biti neznalice, prestanite uskraćivati milost mirne smrti palijativnim pacijentima. Educirajte se. Pitajte. Zovite kolege koji se time bave da vas educiraju. Budite liječnici i poštujte Hipokrata. Ne mučite bolesnika u samrtnoj postelji pretragama kao što je ECHO par sati prije smrti – da, i to smo doživjeli. Educirajte sestre o tome jer je i njih strah. Dvije mlade divne sestre s odjela su bile u potpunom strahu od primjene ponovljene doze sc. morfija jer, naravno, nisu smjele, a i bojale su se smrtnog ishoda jer ih se uči da bi pacijent mogao otići u resp. zatajenje od velike količine opioida.
‘Neka ih lice mog Kreše prati do kraja života jer mu nisu udijelili milost’
Ponavljam – pacijent s 4. stadijem karcinoma za kojeg svi znaju da odlazi. Pišem ovo da raširite ovaj post po svim bolnicama Hrvatske, da me dežurni liječnici te večeri nikad ne zaborave, da ih lice mog Kreše prati do kraja života jer nisu udijelili milost svom mladom kolegi kojem život klizi iz ruku i ne može ništa. Molim vas da prekinemo ovaj očajan krug neznanja i nebrige. To što nekoga prestajemo liječiti ne znači da mu prestajemo pomagati, da tu naša uloga prestaje. Zapamtite to i sjetite se nas kad vam sljedeći put pacijent bude umirao na odjelu. Molim vas nemojte biti neznalice i neliječnici i neljudi”.
