Opasnosti s kojima se žene suočavaju čine vašu anksioznost razumljivom, kaže Mariella Frostrup. Međutim, morate – kao što i svi moramo – svesti na najmanju moguću mjeru brige kako biste živjeli život
Dilema Imam četvero dražesne djece, svi sada odrasli i otišli od kuće. Rijetko se brinem za svoje sinove, ali se stalno, stalno nerviram zbog svojih kćeri, koje obje žive u zajedničkim kućama u udaljenim gradovima.
Vrlo su dobri u održavanju kontakta i suosjećaju s mojom tjeskobom , ali ona doseže neupravljive razmjere. Na primjer, ako pogledam WhatsApp, mogao bih vidjeti da je jedna kći bila na njemu, recimo, prije 30 minuta, ali druga nije bila na njemu cijeli dan. Zatim ću pogledati kada su zadnji put bili aktivni na Facebooku. Ako ni ona nije bila aktivna na Facebooku, nazvat ću je.
Nisam siguran kad sam postao toliko zabrinut , vjerojatno kad sam se pridružio WhatsAppu i shvatio da mogu znati kad su na mreži.
Imam poteškoća sa spavanjem, zamišljajući da su bili oteti ili su u nesreći. Cijenim da je određena razina majčine tjeskobe norma, ali 30 minuta nakon provjere pomislit ću: “Pa znam da su bili u redu prije pola sata, ali jesu li sada dobro?”
Zaista ne znam kako ponovno uspostaviti normalnu majčinu tjeskobu kojom se može upravljati i koja ne vlada mojim životom.
Mariella odgovara da znam kako se osjećate – a malo je roditelja koji neće suosjećati. Opasnosti s kojima se žene suočavaju postale su užasno očite u posljednje vrijeme: pomaknite se kroz #EveryonesInvited ili bilo koje novine i ne možete zanemariti dokaze o mizoginim stavovima zbog kojih uznemiravanje žena za neke postaje sport. Ali, kao što kažete, moramo te stvari staviti u perspektivu i pokušati ne voditi svoj život taocima tjeskobe i straha.
Naučiti ublažavati simptome prvo je mjesto za vas i preporučio bih da isprobate kognitivno-bihevioralnu terapiju (CBT), na koju vas može uputiti liječnik opće prakse. Što se tiče temeljnih društvenih uzroka, to je sasvim druga priča.
Seksizam više nije šala i feminizam nije samo za žene
Nedavno sam razmišljao o tome kako se mora osjećati vlastita mama, mašući joj zbogom 16-godišnjaku na trajektu Dún Laoghaire do Holyheada u vrijeme kad je kućni telefon bio luksuz, a mobitel nije ni postojao. Kad sam odlazio iz Irske u London, majka je preživjela s nepravilnim bilješkama i pismima, ponekad čekajući i mjesec dana ili više da me čuju. Bilo bi joj nepodnošljivo brinuti se u onoj mjeri u kojoj ste vi, a bilo bi je nemoguće održati. Ipak sam sada jako u vašem kampu, gdje je briga o mojoj kćeri kad god izađe iz mog nametnutog sigurnosnog balona sveobuhvatna. Sugerira da dostupnost 24-satnog kontakta – pa čak i praćenje – nije nužno blagoslov. Statistike su nam ovdje prijatelji i kažu da većina nas neće biti žrtve nasumičnog kriminala, seksualnog ili drugog.
Odrastajući u odrasloj dobi, svi – muškarci i žene – moramo naučiti navigirati se svijetom za sebe, svjesni opasnosti, ali zadržavajući svijest o prisutnoj opasnosti i na minimumu kako bismo živjeli život. Vaša anksioznost, iako je potpuno razumljiva, nikome od vas ne služi dobro. Morate vjerovati da će vaše djevojke od vas naučiti dobru mjeru smisla u načinu na koji se ponašaju i kako minimizirati rizike. Možda je bijesno što moraju biti toliko oprezni i svjesni, ali tu se nalazimo.
U širem smislu, ono što me noćima drži budnim jest pitanje zašto smo u svom životu nazadovali kad je riječ o načinu na koji je polovina stanovništva terorizirana, omalovažena i diskriminirana. Zašto feministkinje drugog vala i njihov pravedni bijes nisu bili dovoljni da zajamče da bi njihove kćeri i sada unuke mogle zakoračiti na naše ulice bez pogleda unazad?
Previše nas brine zbog svojih kćeri, majki i prijatelja dok noću koriste javni prijevoz, pješače 200m kući ulicom obasjanoj lampama, odlete u grad u kojem možda ne znaju pravila ili pogrešno popiju jedan previše koktela društvo. Sve ovo kažem da ne bih pogoršao vašu anksioznost, već da bih vas potaknuo – uistinu, svi, i muškarci i žene, i mladi i stari – da poduzmete akciju da zaustavite seksističku zafrkanciju, mizogino predstavljanje i zločine, poput nejednake plaće i podcijenjenih doprinosa .
Možda sam izgubio smisao za humor, ali ono što mi trenutno pričinjava neizmjerno zadovoljstvo, usprkos mom tinjajućem bijesu u svijetu u kojem odrastaju naše kćeri, jest da ih vidim i kako kipe. Čak su i prije nekoliko mjeseci tinejdžerice često govorile da nisu feministkinje jer to više ne trebaju biti. Sad, kad se svjedočenja gomilaju, seksizam više nije šala i feminizam više nije rezerviran za ženke te vrste. Ako ne napravimo radikalne promjene, šala će nam se uistinu dopasti kako bismo nastavili posluživati obroke, usluživali svoje obitelji i neprestano obavljali svakodnevni posao, ali ako nismo bili sigurni da će to koštati primatelje. Ta je cijena poštovanje žena i pravo da neustrašivo koračamo svijetom.
