Do ovakve situacije je došlo zbog toga što smo godinama kao država, kao izvršna vlast, zatvarali oči pred realnošću koja postoji u Republici Hrvatskoj. A to je da postoji veliki interes za posvajanje, postoji 5 do 6 puta manje posvajanja nego što je zainteresiranih ljudi koji žele posvojiti i koji su dobili pozitivna mišljenja o podobnosti i prikladnosti posvojenja, nakon brojnih članaka ili priloga koji se objavljuju u medijima o tome da su ljudi posvojili djecu iz Afrike.
Rekla je to Diana Topčić Rosenberg, osnivačica udruge posvojitelja Adopta, koja je s Nenadom Hlača s Katedre za obiteljsko pravo Pravnog fakulteta u Rijeci u Mreži prvog na HRT-u raspravljala o slučaju u Zambiji gdje su osmero hrvatskih državljana mjesec dana pritvoru zbog optužbi za trgovanje djecom.
– Međudržavno posvajanje nije neka novina u svijetu, ono se događa u brojnim državama, samo što su te države to uredile na način koji osigurava sigurnost svojim građanima, a mi, odnosno naše institucije, su pred tim zatvarale oči, pravile se da se to zapravo njih ne tiče. A postoji ustaljena praksa funkcioniranja institucija da se određenim područjem bave tek kad dođe do problema. Evo, sad je došlo do problema. Umjesto da ranije naprave sve što je potrebno kako do tih problema ne bi došlo – rekla je Rosenberg.
Hlače je rekao da je pripremajući se za ovu emisiju provjerio kakva je situacija statistički s međunarodnim posvojenjima u svijetu.
– Nećete vjerovati da se najviše djece posvaja iz Rusije, a zatim iz azijskih zemalja, najviše Kine. Afrika se svugdje ističe kao vrlo rizično i vrlo problematično područje. Ono što je zanimljivo, pronašao sam podatke da doista u toj situaciji, u nesređenoj državi poput DR Kongo, u kojoj je izrazita politička nesigurnost, pokušaji državnog udara – pravni sustav ne može uspješno funkcionirati. Podaci pokazuju da u Kinshasi na ulicama ima oko 15 tisuća napuštene djece, o kojoj se nitko ne brine. Međutim, istovremeno se u tim državama rađa svijest da su im stoljećima kolonijalne zemlje otuđivale dijamante, zlato, kakaovac, a sada doslovno njihovu krv. Bez obzira na to što su to možda pravno neuređene zemlje, treba shvatiti zašto se i one počinju boriti da se zaštite njihova djeca, njihovo potomstvo, rekao je.
– Pravni sustav u DR Kongo čak je u jednoj godini i zabranio međunarodna posvajanja. No trebala su ministarstva vanjskih poslova stranih zemalja, zainteresiranih državljana, doći po tu djecu i pokrenuti postupke da se slučaj finalizira. Dakle, čudi me da na stranicama našeg Ministarstva vanjskih poslova nije specificirano, država po država, koje su pretpostavke, koji se zakoni primjenjuju, koja je dobra praksa, jer bi time olakšali status naših državljana, potencijalnih posjetitelja, i na neki način omogućili svim nadležnim tijelima u Hrvatskoj da imaju uvid u točne podatke kakva je situacija u pojedinoj državi, naglasio je.
“Nigdje ne piše kako posvojiti djecu iz država koje su stranke Haške konvencije, a kamoli iz onih koje nisu”
Topčić Rosenberg se složila da su posvojitelji u ovakvim slučajevima u Hrvatskoj prepušteni sami sebi.
– Naravno da jesu. Hrvatska je postala stranka Haške konvencije o posvojenju 2014. godine. Od tada do danas, prema zadnjim informacijama iz resornog ministarstva, posvojeno je ukupno četvero djece, prema Haškoj konvenciji, a čak ni taj dio nije jasno posložen da ljudi znaju što i kako raditi. Nigdje ne piše kako posvojiti djecu iz država koje su stranke Haške konvencije, a kamoli iz onih koje nisu. I sad s obzirom na velik interes za posvajanje, ljudi traže puteve. S obzirom na to da to ne mogu saznati ni na jednoj web stranici nijednog resornog tijela, onda dobivaju informacije iz medija, zatvorenih foruma, WhatsApp grupa, savjete od prijatelja, naglasila je.
– Meni je zapanjujuće da ako se sad barata s brojkom od 180 djece koja su posvojena ne samo iz DR Konga, nego iz Liberije, Burkine Faso – da se nijedno tijelo nije zapitalo kako to i je li to područje koje bismo mi trebali nekako urediti kako bi ljudi bili sigurni, upitala je.
Neznanje izvršne vlasti
Hlače je rekao da je bio “izrazito tužan dok je pratio javnu raspravu”.
– Posebno me pogodila nespremnost, ružno je reći, i neznanje izvršne vlasti, dakle gospode ministara, koji su blagoglagoljivo izlazili u javnost s vrlo kontradiktornim i neprovjerenim tvrdnjama. Čini se da i oni pojma nemaju kako bi sustav trebao, a ne kako funkcionira, istaknuo je.
